dishonor on you! dishonor on your cow!

pred 8 godina smo postali mi. točnije, za koji dan će biti 8 godina od kad smo prestali biti mi.
sjetila sam se toga, tebe, ne znam zašto, random, misli vole lutati kad si sam doma i grlio bi se.
i onda sam išla čitati poruke, sjećati se svega.
ajme kako je sve bilo clean. kako smo bili fini i pristojni. kako nije bilo drama, kako nije bilo vikanja i svađanja.
sjećam se još uvijek kako mi je to bio najljepši prekid. ako tako nešto i postoji uopće. kako smo se družili, pričali, zajebavali kao i prije svega.

našla sam u porukama kako si rekao da ti je žao što smo sve zajebali i postali mi. znam. i meni je zapravo.
bio si, a još uvijek jesi, divna osoba. osoba s kojom sam se uvijek mogla zajebavat i s kojom je uvijek bilo prezabavno. s kojom sam mogla sprdat sve i svakoga i koja je razumjela moj glupi smisao za humor i kojem su iste stvari bile smiješne.
ali jebiga, ta divnost me tada natjerala da se zaljubim u tebe. nisi ti kriv. nisam ni ja kriva. tako je trebalo biti. očito.

tjedan dana unaprijed sam znala da ćeš prekinuti. jednostavno sam znala. nisu mi vjerovali kada sam govorila da znam da će se to dogoditi. a znala sam. osjećala sam.

fakat mi je žao što su se stvari dogodile tako kako su se dogodile. što smo zajebali time što smo postali mi.
bio si mi divan prijatelj. i voljela bih da si mi opet prijatelj. jer je zajebancija s tobom nešto prekrasno.

ali, to bi bilo čudno. pa mislim, tko je ikad prijatelj sa svojim bivšim? pa makar to bio bivši od pred tisuću godina.

šteta. baš smo zajebali.

nadam se da si dobro sada. da si sretan.
mogli bi na kavu.
ne da se opet zaljubimo. ne da opet budemo mi. nikakvi takvi razlozi.
da te vidim, da se smijemo i zajebavamo, da pričamo kakvi smo debili bili.
fakat si mi bio prijatelj.

jebiga.

Smisleni naslov koji ima veze s onim što piše ispod njega

Nisam tu bila dugo. Ne znam zašto točno, nekako sam malo zaboravila. Ne, krivo, nisam zaboravila, samo nisam znala što pisati. A i pisala sam neke druge stvari, spremala to u razne foldere i razne ladice i jednostavno nije bilo prilike to objaviti tu. A ima lijepog materijala. Ne želim se hvaliti, ali neke fine stvari sam napisala. Barem su meni dobre, ako nikome drugome.
Sjedim na poslu i tipkam ovo. Velika sam sad. Odrasla. Dobro, skoro odrasla, još malo fali da budem skroz odrasla. I ne sviđa mi se to baš skroz. Plaši me, jako me plaši to sve. Biti odrastao, odgovoran skroz, misliti o porezima, ratama, najmovima i sličnim pizdarijama. Moji bi mi digli kredit. Ne želim to. Ja ne kužim kamatu, nemrem imat kredit, to je za neke velike ljude, ne za mene.
Upisala bih još jedan faks, samo da još malo živim u balončiću studentskog života. To bi vjerojatno bilo najveće razočaranje mojim roditeljima, zašto još jedan faks, i to umjetnički, pa možeš raditi i idi raditi i budi velika i odgovorna i odrasla osoba, nemoj se zajebavat s tim plesom i tom glumom, sve je to bezveze, nema kruha od toga, ne znam kako ćete vas dvoje ako to ikad postane toliko ozbiljno, od čega ćete živjeti, mogla si nekog doktora naći, šta sad bježiš i plačeš, daj prestani srat.

A radim tri posla trenutno. Pišem šta trebam pisat. I planiram se odseliti. Sada. Uskoro. Moram. Ne mogu više. Pa makar skapavala od gladi jer neću imat za hranu. Moram se maknut.

Kaos je u glavi.
Ne volim jesen.

Tamo te nitko ne čeka...

Jednom davno pisala sam o osjećaju. O osjećaju koji je bio u meni, dugo. Ne predugo, ali dovoljno dugo da sam znala da je zaista, da nije umišljen. Vjerujem svom osjećaju, pogotovo ako ga dugo osjećam. Ne znam jesam li ikada pogriješila kada sam ga slušala, je li me ikada prevario... Zato mu i vjerujem, jer ono što sam osjećala uvijek je nekako ispalo tako.
I sada... Sada je osjećaj opet tu. Ponovno onaj isti, od pred dovoljno dugo godina. Ne toliko jak, ali je dovoljno dugo tu da boli. I da smeta. I da me strah. Ne želim da se ovaj put ostvari to što osjećam. Samo ovaj put ne. Jer ne znam kako bih izašla iz toga. Ne želim ostvarenje osjećaja. Boljelo je jako tada, a mislim da bi me sada moglo ubiti. Ne želim da se ostvari.
A jebe me. Baš me jebe. Ne znam koju drugu riječ upotrijebiti. Sjebano je to, baš je. Kad znaš što bi se potencijalno vrlo vjerojatno moglo dogoditi. A to je zadnje što želiš. Nemoj mi priuštiti to. Nemoj mi priuštiti ostvarenje osjećaja. Bojim se. Ne želim. Ne mogu to. Jednostavno ne mogu.

Znam da nisam okej. Često nisam okej. U zadnje vrijeme puno nisam okej. Ne samo prema tebi, prema drugima... prema sebi. Ali nekako sam se nadala da si me do sada upoznao i shvatio da mi je teško. Teško mi je govoriti o onome iznutra. Ne znam kako se to radi. Pokušavam, ali očito nedovoljno. To si i sam rekao. Nedovoljno se trudim. Od truda nemaš ništa. Sve si mi to rekao. Sjedila sam u tramvaju, čitala i suze su mi počele teći. Nakon toga sam si upalila Rippera i od onda mi pjeva. Znam da sam otišla predaleko ako on krene svirati i pjevati. I znam da više nemaš snage. Razumijem. Zaista razumijem. Ali nisam idealna, kao što si možda mislio nekada. Daleko sam od idealne i žao mi je što moraš to na ovaj način shvaćati. Znam biti hladna, otrovna i odvratna. Jako to znam. To radim kada se želim maknuti, odmaknuti, zaboraviti. Ekstremno loše je to što radim, ali nažalost je najlakše. Jel mi pomaže? Zapravo i ne. Ali nekako instinktivno dođe, nešto što je najprirodnije. Imuplzivna sam. Glasna. Agresivna. Jesam, sve sam to. Žeo mi je. Žeo mi je što nisam mrina, povučena, sa malo problema o kojima joj nije problem govoriti. Žao mi je što nisam imala ideal obitelji dok sam odrastala, žao mi je što mi nedostaje osjećaja privrženosti, žao mi je što ne znam pokazivati ljubav kao svi. Žao mi je. Žao mi je što sam imala veliki problem sama sa sobom, sa hranom, sa životom. Žao mi je. Žao mi je što te boli jer smo on i ja prijatelji. Mislim da nećemo više. Možda i hoćemo, ali sigurno više ne ovako kako jesmo. I to sam napravila zbog tebe. I spremna sam sve učiniti zbog tebe. Ali osjećaj, onaj osjećaj s početka, mi govori da ništa više zapravo nije dovoljno. I molim te da me uvjeriš da je moj osjećaj u krivu. Molim te. Ako sam te išta u životu molila, nije bitno u ovom trenutku, sadate molim jednu jedinu stvar, a to je da mi pokažeš i dokažeš da je moj osjećaj u krivu. Jer ako je u pravu... Ne znam. Ne znam što će biti ako je u pravu, ali mislim da neće biti dobro.

Žao mi je. Zaista mi je istinski iskreno žao.

Oči ti se sjaje

Long-distance relationship. Iliti veza na daljinu. Što je to? Nešto mitsko i nestvarno ili nešto itekako stvarno i prisutno.

Teško mi je pisati o ovome, a imam silnu potrebu. Pogotovo kad si malo popijem i emocije me svladaju. Sve što bih htjela reći ne stane u riječi koje mogu proizvesti sada i nekako mislim da ne postoje riječi koje bi mogle to opisati.
Svaka veza i svaki odnos s nekom osobom je jedinstven i to je neosporno. S nekim ćeš kliknuti odmah, s nekim nikada, a s nekim klikneš i nakon nekog vremena to prestane funkcionirati. Netko ti je tu, odmah vrata pored, netko je s tobom u zajednici u kojoj se krećeš, netko je malo daleko, a netko je jako daleko. I sa svakom od tih osoba razvijaš neki drugačiji odnos i gradiš ga kako god znaš i možeš i kako ti uvjeti dopuštaju. A ipak, ovo je teško svrstati u bilo koju kategoriju. Ili sam to samo ja...?

Daljina... daljina ima neke svoje posebne moći. Daljina te potiče da drugačije razmišljaš, da puno planiraš i da ponekad nemaš mogućnosti za neke iznenadne odluke. Ponekad je moguće, naravno da je, i to je onda jedan prekrasan trenutak, ali vrlo često ne postoji taj moment spontanosti i poruke "ajmo sad na kavu". Jer taj netko nije tu, pa da za pola sata može biti gdje god želiš. Taj netko je daleko i vodi svoj život tamo negdje. Vodi život svojim tempom, sa svojim obavezama i ljudima i na način koji se razlikuje od tvog. Ali taj netko te voli. Znaš to i osjećaš to. I to je ono što dopušta da to ide i da nije teško.

A teško je. Stvarno je teško. Ima trenutaka kada si sam i nemaš nikoga pored sebe tko bi te zagrlio i učinio da sve bude dobro. Nemaš nikoga pored sebe kome bi ispričao sve što ti se dogodilo tog dana, s kime bi se smijao i kome bi plakao na ramenu. Nemaš nikoga pored sebe tko bi te pogledao i rekao "nešto nije okej, izvoli mi ispričati što se dogodilo". Mislim, nije da nemaš. Imaš. Imaš hrpu ljudi koji te vole i koji su ti podrška i za koje znaš da ne bi mogao sve što radiš. Ali treba ti baš taj netko. Taj netko tko je daleko i vodi svoj život. I niti jedan poziv niti skype niti bilo što slično ti ne može nadoknaditi to da se nakon cijelog dana ne vraćaš toj osobi, nego si sam. I tu je ta težina daljine. Samoća koja ponekad izjeda. Jer nitko te ne može zagrliti kao taj netko i nitko ti ne može reći da će sve biti okej kao taj netko i nitko ne može ništa kao taj netko.

Ali ima daljina svoje lijepe strane. Trenutak ponovnog susreta, kad vidiš te oči i taj osmijeh i osjetiš taj zagrljaj. Kad možeš o svemu pričati bez da se bojiš da će se poziv prekinuti i da ćeš zbog toga izgubiti misao. Kad ležiš pored te osobe i samo upijaš njeno postojanje i nadoknađuješ sve zagrljaje koji su ti ikad trebali. Poljubac, koji je toliko iskren i za koji znaš da nikada nikome nisi takav uputio osim toj osobi. Kada upalite film koji traje 2 sata, ali vi ga gledate 5 sati jer se svako malo sjetite da si morate nešto reći, da postoji nešto važno što ste zaboravili. Kad pričate telefonom i samo čuješ duboko disanje i onda znaš da taj netko mirno spava i onda ne ideš spavati jer ti je predivno slušati to. Kad se držite za ruke gdje god idete jer znate da nećete moći to pa koristite svaki mogući trenutak.

Da, daljina ima predivnih trenutaka. Ima i onih malo težih, ali svaka veza ima njih. I da, postoji ljubav na daljinu. Isto kao što postoji i ljubav na blizinu. Ono kad jednostavno znaš da je to to i da je to dobro. I postaješ bolja osoba zbog te ljubavi. Gradiš samog sebe, rasteš i potiče te da budeš ono što zaista jesi.

Da, moja Ljubav je daleko. I ne vidimo se onoliko koliko bi se htjeli vidjeti. Ali idemo. Polako, ali sigurno. Držimo se, podržavamo se, tu smo jedno za drugo. I ide vrijeme, polako. Ponekad ti dani i tjedni teku presporo, a ponekad prođu toliko brzo da ne znamo kamo su odletjeli. Ali svaki put srce malo zatitra kad se pogledi susretnu i kad se usne spoje. Ima daljina tu svoju čar. I ne bih ju mijenjala, znam da ne bih.

Moje zanimanje je...

Počelo je od toga da ja nisam sigurna što da joj kažem pa sam joj rekla što mislim, a to nije bilo ono što je htjela čuti, niti ono što sam ja po njenom mišljenju trebala reći u tom trenutku. Završilo je tako što mi je rekla da trčim za kurcem. Doslovno. Ne mogu vjerovati da to sad izgovaram i ne mogu vjerovati da je meni netko zaista rekao tako nešto, ali da, dobila sam upravo to. Trčiš za kurcem.
I onda sam se zapitala. Kad dobiješ takvu poruku, stvarno se počneš pitati o sebi i preispitivati skoro cijeli svoj život. Ili sam to samo ja? No, kako bilo da bilo, uhvatila sam se razmišljati o svojim postupcima i o tome što radim i kako se odnosim prema ljudima i ignoriram li zaista sve kada je On tu i ne trudim li se dovoljno. I nisam došla do nekog pametnog zaključka. Pričala sam s Njim o tome, puno prekasno zapravo, jer da sam prije, možda bi nešto pametno i zaključili, ovako se nije što dalo za zaključiti. I rekao mi je pametne stvari, uvijek kaže neke pametne stvari, osim kad je malo glup, al to mu se oprašta.
U razgovoru s Njim sam zapravo shvatila da sam pogriješila baš taj specifičan dan. Jer očito ništa drugo nisam pogriješila, a to znam da nije istina, ne studiram bezveze to što studiram, vidim kad se neko sranje događa. Ali taj dan je bio kap koja je prelila čašu. Ja se nisam potrudila oko njih. Ja nisam ništa organizirala. Ja sam otrčala za kurcem. Meni je samo do jebačine bilo, boli me kurac za prijatelje. Baš sam paf ostala nakon tih riječi. Nisam znala što reći niti kako postupiti. Razmišljala sam što sam napravila krivo i gdje je zapelo i jebemu mater, šta?! I onda, dok sam razgovarala s Njim, shvatila sam zašto me to toliko povrijedilo. Zašto me duša iznutra boljela. Jer sam se davala, toliko puno i toliko nesebično. Dala sam svo vrijeme koje sam ikad mogla izmisliti, svu podršku i rame za plakanje i osmijeh u veselju i alkoholičara iz sebe, sve sam dala. Malo je falilo da držim glavu nad školjkom. Ali to nisam, jer nisam podržavala. I bila sam iskrena točno onoliko koliko je trebalo biti iskren, ali uvijek bi znala na kraju što mislim i zašto mislim da je nešto ispravno ili ne. Svega nekoliko puta sam "pogriješila" i rekla istinu odmah na glas i to je bilo pogrešno, jer suočavanje s istinom je nemoguća misija. I nekon svega toga, nakon sve nesebičnosti koju sam pokazala, izmišljanja svega samo kako bi mogla doći i biti uz nju, što dobijem? Trkačica za kurcem. Stavit ću si to u neki opis, ili možda čak u CV: profesionana trkačica za kurcem. Ili kurcima, ne znam jel možda i u tu kategoriju spadam.
Teško je. Teško je kada netko kome si vjerovao, kome si se povjeravao i tko je s tobom prošao sve i svašta, kada taj netko pošalje takvo nešto. Pitale su me cure zašto nismo to na kavi raspravile pa sam im pročitala ono što je napisala "ne znam kad ćemo se vidjet, a do onda ću nešto zaboravit". I onda me pitaju zašto ne odem i ne riješim to. Ne želim. Je li to pogrešno od mene? Je li pogrešno ne imati ni trunku želje vidjeti nekoga tko je osobu tvog života nazvao kurcem? Ja mislim da ne. Možda jednog dana i popustim, ispadnem bolja osoba ili što god, ali to neće biti danas. Niti sutra. Niti u nekoj skorijoj budućnosti, koliko mi se čini.
A ja... Meni je najmanji problem živjeti onako kakvom me ona smatra. Niti najmanji problem mi ne predstavlja biti nafurana droljetina kojoj je jedino jebačina bitna. Ne pozdravljati, ignorirati i samo sebe veličati.
Da, i to se dogodilo, tjedan dana nakon toga sam ju srela na faksu i nisam ju imala snage ni želje pozdraviti. Nakon toga se sama izbrisala iz mog života. Što sam ja skužila tek nakon tjedan dana. I skroz mi je dobro.

ZVUČIM KAO DA IMAM JEBENIH 12 GODINA!!!!!

Peviše mi je stalo, ali ne mogu prijeći preko ovoga. Sori, al ne mogu.

Samo malo ništa

Nije me dugo bilo ovdje. Pa, godinu dana skoro. Nije da se nešto promijenilo od tada, iako je bilo svega i svačega. Samo, nisam imala vremena doći ovdje, ali zapravo nisam ni željela. Potreba da tipkam nešto, šaljem riječi negdje virtualno i van iz sebe, to ništa nije postojalo. Odnosno, nije postojalo dovoljno dugo da bih se odvažila otvoriti i krenuti. Bilo je trenutaka boli, kada posebno riječi izlaze iz mene, ali ta bol je bila drugačija. Nije bila kao ona prije koju sam znala pretočiti u riječi, opisati ju na bilo koji patetičan način i nekako zaboraviti na nju, iako ju nikad nisam zaboravljala. Potiskivala, to sam radila s njom, nisam ju zaboravljala. A sada je ta neka drugačija bol. Ona koju ne znam opisati, koja nema riječi i koju ne možeš samo tako potisnuti. Javlja se rijetko, ali sada kada pišem ovo razmišljam kako je to možda sva ta potisnuta bol koja se skupljala i sada dolazi na naplatu. Ali ona ne traje dugo. Ne, to nije bol koja će biti s tobom neko vrijeme, koju ćeš nositi, koja će prožeti neki dio tvog života. Ne, ne, ovo je bol koja dođe iznenada, udari te kao šamar i onda ode. Ode kao da ništa nije bilo. Neke od tih boli se ne pojave više, osjećaš da su prošle i da se neće vratiti, gotovo je sa njima. A neke... Neke su toliko duboke da te moraju još puno puta udariti da bi otišle do kraja. A za neke znaš da nikada neće otići jer su drugačije. Jer te od njih srce boli i dobiješ rupu u prsima i ne možeš disati i sve te boli. Ali njih prihvatiš, one nisu česte i kad dođu, dođu baš u tom nekom trenutku kada ti trebaju jer ti pomognu da se isprazniš. Ima tih boli, da.

Pokazala sam mu ovo. Da, Njemu sam pokazala, ne znam kako ni zašto, ali jesam. Čitao je, ne znam do kud je došao i zapravo ne želim znati. Rekao mi je da dobro pišem. Da znam to. Bilo mi je lijepo kad sam to čula, baš od Njega, nije On bilo tko. Pokazala sam mu svašta zapravo ove godine. Vidio me onakvom kakvu me nitko nikad nije vidio. I nije odustao. Bio je tu kad je bilo jako dobro, ali i kada je bilo jako loše. Bio je tu bez obzira što nas dijeli jako puno kilometara i što nekada nije mogao biti pored mene i zagrliti me. Bio je tu. Zahvalna sam na Njemu. Zahvalna sam što imam osobu kao što je On jer je poseban. Zaista je poseban i ne znam koju bih drugu riječ upotrijebila da ga opišem. Sve zna, sve može, ništa mu nije teško i uvijek će napraviti ono što treba. Predivan je. Da, predivan je i volim ga. Onako kako se voli u životu. Baš onako, za stvarno.

Riječi tako nekako čudno i teško izlaze iz mene. Pitam se je li to zato što nisam tužna, jer samo u tim trenutcima imam riječi. Kad sam tužna i kad boli. Ovako, kad je sve okej, kad nema problema i kad nije baš toliko teško, onda nemam što reći. Imam osjećaj kao da ne znam složiti dvije normalne rečenice da imaju neki svoj tok, da idu jedna za drugom i da ne moram razmišljati o tome što pišem. Jer osjećam da previše razmišljam o tome što ću napisati. Kako će se riječi slagati međusobono, hoće li to imati smisla, hoću li biti zadovoljna napisanim. Ne znam što mi se dogodilo, ne želim razmišljati o tome kako moje rečenice zvuče, ne želim ih čitati ponovno kako bih znala što da napišem sljedeće. Nekako mi nije prirodno to, kao da varam samu sebe pomno birajući što ću napisati i kako će to zvučati. A to ne želim. Želim da mi riječi teku, da misao ide i ne zaustavlja se, da jedno s drugim nema smisla, ali da na kraju sve to nekako ipak bude smisleno.
I onda se uhvatim da gledam u ekran. Da gledam u ormar pored sebe, stol, pod, vrata ili bilo što što je oko mene. Kao da tražim nešto što će mi dati razlog da pišem dalje. A to mi je glupo. Želim riječi iz sebe, a ne iz sobe. Želim pisati o tome kako mi je lijepo, kako uživam u stvarima koje radim, kako mi dobro ide sve trenutno i kako sam zapravo dobro sama sa sobom. Želim da svi znaju da prihvaćam samu sebe takvom kakva jesam, napokon, nakon toliko dugo vremena i nakon toliko puno borbe. A ta borba je bila i teška i bolna. I toliko puta sam htjela odustati i vratiti se tamo gdje sam bila jer sam znala da sam tamo sigurna, koliko god sam nesigurna bila kad sam tamo. Ali nisam. Nisu mi dali, nije mi dao, morala sam ići naprijed jer put natrag mi je bio zapriječen. I išla sam, borila se jako, ali sam došla do kraja. Ne, nije ovo potpuni kraj, ima tu još za napredovati puno mjesta, ali je dovoljno blizu da ga mogu zvati krajem. Jesam li zahvalna što sam natjerana? Jesam. Kad pogledam u retrospektivi, ne znam kako sam živjela tako, kako sam održavala ikakve odnose sa drugima, jer odnos sama sa sobom nisam imala. A sada je nekako dobro. Da, moja borba... Trebala je za tu borbu i jedna velika ucjena, ne skrivam to niti ću ikada skrivati, ali znam da je bila postavljena sa pravim ciljem i sa dobrom namjerom. I za to isto kažem hvala. Jer da nije bilo toga, možda bi moje pokretanje bilo malo, slabo i nikakvo. Ovako, preskočila sam puno stepenica. Stala sam na svaku, nisam ih preskočila, ali uspon je bio toliko brz da gotovo kao da sam ih preskočila.
Smiješno je to zapravo. Kako te jedna osoba može natjerati da se promrdaš iz temelja doslovno, da promijeniš sve što si do tog trenutka radio i kako si živio i da neke nove stvari moraš uvrstiti u život, možda neke stare odbaciti, maknuti se iz onoga što ti je sigurno i baciti se u nešto novo.

Upalila sam si Milky Chance. Znala sam da su divni, ali tek mi je On otkrio koliko su divni. Lijepe uspomene vežem uz njih jer s njima su se samo dobre i lijepe stvari događale. Hvala ti za to.

Dobro je. Nemam više baš puno riječi. Dobro je, kockice se slažu na svoje mjesto, svijet ima tu neku boju i smiješno je. Zaljubljena sam još uvijek i nadam se da ću tako zauvijek ostati. Pjevam si doma, tako da me nitko ne čuje jer nisam baš neki slavuj, ali pjevam si i lijepo mi je. Voljela bih da je i On pored mene, ali bit će. I to će biti, onda će biti jako lijepo. Da, dobro je.

Daj mi ključ od tvog velikog srca

Nemoj tražiti jer što ćeš više tražiti, to će biti dalje.
Rečenica koju sam čula mali milijun puta, ali sam je se rijetko držala. Kada bih je se držala i kada bi se dogodilo što se već trebalo dogoditi, ostala bih iznenađena i postala bih jedna od tih osoba koja govori tu rečenicu. Ali, to nebi potrajalo dugo jer bi se već nešto našlo za čime sam čeznula previše da bih mogla pustiti i ne tražiti, ne čekati, ne biti spremna na sve samo da bih dobila to.
Ljubav je jedina stvar koju sam uporno tražila čitav život. Čak i kada su bili tu, nisu bili tu, nije to bilo to, koliko god sam ja samu sebe pokušavala uvjeriti da je. Svaki je htio nešto drugo, svaki je očekivao nešto, svaki je imao nešto što me negdje u podsvijesti odbijalo, iako sam se uvjeravala da je on baš taj, da sam sretna s njim i da mi je lijepo. Tražila sam uporno i što sam više tražila, to mi je bilo dalje.
Došao je dan da odem na tih par mjeseci, sezona je, jebiga, najbolji mjeseci za studente, treba zaradit koju kunu, bez obzira što radiš xy poslova tijekom godine. U mjesecima prije iste dogodilo se sve i svašta, promijenilo se dovoljno njih da su mi napravili zbrku u glavi, da nisam znala kojem da se zapravo nadam kada se vratim, koji zaslužuje sve što mu mogu pružiti u tom trenutku, koji će me, uostalom, čekati kada se vratim. I u cijeloj toj zbrci rekla sam sama sebi da je dosta bilo toga i da to više nema smisla. Ideš tamo maknuti se od svega i od svih, zaboravit ćeš, ili barem prividno potisnuti, sve što se dogodilo, odnosno što se događa i onda kad se vratiš vidjet ćeš što će biti. Promijenit ćeš se i ti tamo, svaka sezona nosi nove izazove sa sobom i ljudi se mijenjaju, promijenit ćeš se i ti, a vjerojatno i tvoje mišljenje i tvoji osjećaji.
I odjednom, dolazi on. Znam ja njega od prije, da nije njega, ne bih bila tamo gdje sam bila, ali živi na drugom kraju države i prije sezone smo se vidjeli dva puta uživo. Ali nema veze, dobra je zajebancija, iako ima grozne navike koje ti idu na živce i stalno nešto sere oko svega što postoji, ali ajde, kolega ti je, živite svi skupa, radite svi skupa, gledate se konstantno, prihvati ga takvog kakav je i dobro, ionako ga opet nećeš vidjeti do sljedeće sezone praktički. I prihvatiš nekako, trudiš se barem, iako ti dođu trenutci da ga zadaviš.
Poljubac. Jedan, pa drugi, pa treći. I odjednom se ljubite često, grlite se, mazite i pazite. Plačeš pred njim jer si uganula nogu i jedva hodaš, a moraš ostati tamo još minimalno tri tjedna. Sjedi tamo, šuti, tješi te, uz tebe je. Zahvalna si do neba. Plače on pred tobom. Hoće doma, razumiješ ga u potpunosti, svakakve promjene su se dogodile, nije stigao sve emocionalno prežvakati. Sjediš, šutiš, tjeiš ga. I dobro je. Sve je dobro.
Ideš doma. On ostaje još tjedan dana. Suza suzu stiže, ocean se mogao napraviti od suza. Dolazi u tvoj grad, najsretnija si ikad, sve otkazuješ samo da možeš provesti što više vremena s njim. Odlazi doma. Tješi te činjenica da ga nisi mogla ispratiti na kolodvoru jer znaš da bi bilo preteško. Čujete se svaki dan zato. Ići ćeš njemu uskoro, spremaš mu iznenađenje i ta činjenica te jako drži na životu.
Nemoj tražiti jer što ćeš više tražiti, to će biti dalje.
Sretna sam, jako. I mirna. To je taj osjećaj, poprilično sam sigurna. Nitko drugi nije bitan pored njega. Nema veze što je daleko, tu je, blizu je. Čini me sretnom, ne zahtjeva ništa što nisam spremna učiniti i grli se najljepše na svijetu.
Sretna sam, da. Sretna sam.

Samo dođi da ti pokažem...

"Ti ne voliš njega, a ni on tebe dovoljno da bi se borila za to." To mi je danas rekla. Nisam znala što joj reći. Nisam joj znala objasniti tu cijelu situaciju, to sve što nam se događa. Mislim da nikada neću ni znati objasniti bilo kome to. Ni sebi ne znam objasniti. A mislim da ni ti ne znaš sebi. Smiješno je reći da se volimo, ali volimo se. Na onaj životni način.

Pitao si me jesam li spremna boriti se. I razmišljam o tome konstantno. Jesam li spremna boriti se za tebe, čekati tebe i tvoje emocije. Razmišljam hoće li mi se to isplatiti ili ću potrošiti ovo malo vremena na čekanje tebe. I pomislim "ne, neću čekati", a onda se sjetim da si to ti. I onda ipak pomislim da bih mogla čekati. I izgubim se, sama sa sobom, sa svojim mislima i očekivanjima. Bojim se tog čekanja jer ne znam hoću li propustiti previše toga čekajući te. A ipak, ima to nešto u tebi što me tjera na ovu drugu stranu, na čekanje i nadanje. Rekao si mi "ne stvaraj emocije". Oprosti mi, ali to ne mogu. Brzo se vežem, puno emocija imam za svakoga i svi mi nešto znače. Ne mogu se samo tako maknuti od njih i prestati osjećati. Ponekad bih voljela da mogu, stvarno bih, pogotovo kada se trebam kontrolirati da ti ne pošaljem poruku, ali prevladaju. I onda sam sretna tih malo i onda krene analiza svega ikada. I nakon toga opet ne znam jesam li napravila pravu stvar i zašto sam to uopće napravila. Ali onaj poljubac je bio stvaran. I iskren, najiskreniji od bilo kojeg ikad. Ne znam jesi li osjetio to, jesi li mogao osjetiti to, ali ja sam imala dojam kao da je svemir sjeo na svoje mjesto i da je u tom trenutku sve bilo savršeno i upravo onako kako treba biti. I kužiš, ne znam. Gubim se u svojim mislima i pokušavam raditi svašta drugo samo da ne mislim na tebe i na to kako bi bilo lijepo sada sjediti s tobom na kavi i slušati tvoje filozofije i... I to je to. Zapravo bih voljela da mi kažeš što ti želiš od mene, koji bi ti odgovor bio draži, koji bi te manje bolio. Jer, rekla sam ti već, tvoja sreća je bitna. Ja ću se već snaći. Vjeruj mi, ja mogu pristati na bilo koji tvoj odgovor, ali zaista me zanima želiš li ti da se ja borim za to, za tebe, ili da pustim i pokušam zaboraviti nekako. Spremna sam na obje opcije, iako jedna uključuje i nešto suza, no nema veze, prilagodit ću se ja. Molim te, reci mi. Bilo bi lijepo znati.

I da, volim i ja tebe.

Trudim se. Ali zaista

Život je trenutno jako dobar, a ipak neopisivo nemam volje trenutno za životom. Nisam spavala već... ne znam koliko. Mislim, spavam ja, da, čak uspijem tu i tamo dostići 7 sati sna, ali umorna sam. Umorna sam previše. Treba mi pauza. Samo otići negdje gdje nema nikoga i gdje me nitko ne može dobiti. Sa nekom velikom vodenom površinom u koju mogu gledati koliko god želim, sa dobrom knjigom i sa izgubljenim pojmom o vremenu. Ne, ne želim pobjeći od problema, nema ih puno i nisu veliki, samo se želim odmoriti. Par dana, ne puno, ali lomim se lagano i puknut ću uskoro i onda neće biti dobro.

Ali Sreća (ili možda Ljubav, ne znam) te pogleda onim svojim očima i onda sve bude dobro. Oči u kojima vidiš "znam kako ti je, meni je jednako", ali u kojima vidiš "borit ćemo se zajedno". Osmijeh koji je tako glup i blesav da se jednostavno moraš nasmijati. Sjedim i pišem ovo i samo vidim to. Sunce piči u oči Sreći, Sreća škilji i izgleda kao da ima 5 godina i to je jedino što ti treba da preživiš još barem dva usrana tjedna. A za poslije ćeš se već nekako snaći. Ali Sreća... da, tu je. Iako to sve djeluje tako čudno i nestvarno, Sreća je tu.

When the time comes...

Kad imaš mentalni sklop poput mojeg, rijetko vjeruješ pričama koje ljudi pričaju u kojima opisuju što su i kako doživjeli kada su bili pod utjecajem određenih droga ili supstanci ili psihoaktivnih tvari. Imaš u glavi ono što si učio ili čitao i neke stvari ti zapravo djeluju nemoguće, koliko god se ljudi trudili uvjeriti te da je zaista tako i bilo. I zbog svega toga odbijaš probati svašta, iako ti se nudi i mogao bi svašta. No, mentalni sklop ima i jednu manu: bojiš se da nećeš biti prihvaćen od strane društva. Ne, ne mislim na društvo koje konzumira navedene supstance, mislim na društvo općenito. Umjetnik si sa završenim jako teškim školama, studiraš, baviš se raznim stvarima i aktivnostima, radiš... Jednostavno se ne uklapaš u sliku "normalne" mlade osobe. I onda postane zajebano i umjesto da odjebeš sve, boriš se sa svime time u sebi, u tišini. Počneš razmišljati malo previše. No, to nije tema danas. Uz to razmišljanje, u jednom trenu počneš popuštati. Dobro, alkohol nekako ne računam, to se smatra "normalnim", iako sam i to počela konzumirati "nenormalno" kasno. Počneš sa pušenjem. Ne počneš zbog društva, počneš jer ne možeš jesti, jer ne stigneš jesti, jer se moraš nekako zabaviti pod pauzom, jer pucaš po šavovima... Puno je tu razloga, jednog dana će oni vjerojatno nestati pa će nestati i to iz mog života. Nakon toga ti ekipa s kojom si super smota. Dva, tri kruga i super ti je. Ništa te ne izbacuje iz takta, ali zaključiš da nema smisla početi s tim jer si ne možeš priuštiti takve izlete. U kontroli si, znaš gdje su ti granice, opušten si do kraja, ali ne treba ti to. Tu i tamo, ponekad, kad se uspijete jednom u tri, četiri mjeseca skupiti svi zajedno, okej, može, to mi se sviđa. I onda dođe sezona. Prva na moru, jer si sve do sad radio tko zna gdje i tko zna što. Radiš ko konj, stvarno se ubijaš jer jebiga, sezona je, moraš si zaraditi barem malo nešto. Proleti ta sezona, dođe zadnja večer tamo, skupi se ekipa i onda kreće. Alkohol, cigare, plesanje i iživljavanje. A onda dođe prijedlog u kojem se nalazi nešto jače. I Ona je s tobom, ni jedna ni druga nikad nije i strah te. Ful te strah jer znaš što može biti. Ali ajde, malo ćemo, samo jednom, vidjet ćemo hoćemo li još, ali vjerojatno ne. I onda uzmeš. I u tom trenu se izgubiš, i sebe i kontrolu. Izgubiš kontrolu i hoćeš još i još. Toliko još da dva dana ne spavaš i prvi put zaspeš kad Doma legneš u svoj krevet. Previše još, toliko hoćeš, sada kada razmišljam s odmakom o tome. To je bio prvi put u životu da sam od nečega izgubila kontrolu nad racionalnim razmišljanjem. Sve je super, sve možeš, nema stvari koju ne bi mogao napraviti. Izgubila sam kontrolu i, iako me tada nije bilo strah jer je u tim trenutcima strah bio nepoznata riječ u mojoj glavi, strah me sada. Došlo mi je, kako se kaže, iz guzice u glavu kako brzo se kontrola gubi. Sada se bojim. Nova prilika za konzumacija tko zna kada će doći, ali će doći i bojim se da neću imati pameti reći ne. Sada znam da bih rekla ne, uopće ne bih razmišljala, ali što će biti kada se zaista suočim s tim. Prva, i za sad jedina, stvar za koju sa 200% sigurnosti mogu reći da bih postala ovisna i ne bih znala ni mogla prestati. A to ne želim. Bojim se.

Ne osuđuj, molim te.

"Da mi je znati što te to sjebalo na sezoni da si ovakva..."

Vrlo filmski. Sve skupa. Sada, u ovom trenutku. Glazba, laptop, taj glas koji pjeva... Kao da ti svemir sam od sebe namješta da izvrtiš taj film ponovno i ponovno i ponovno. I da ga vrtiš sve dok ti se ne zavrti u glavi, vjerojatno. I poželiš pisati o tome. Napraviti scenu, predstavu, zaustaviti taj trenutak u vječnosti kako bi imao priliku odgledati ga kad ti je potreban, kad ti je muka od svijeta i kad stvarno više ne možeš. A ipak znaš da, što god napravio, to neće biti dovoljno jer neće ni približno dočarati taj trenutak i to sve.

A stvarno je bilo filmski. Malo vina, priče koje te podsvjesno natjeraju da ti se taj netko svidi, glazba koja te uljulja u tu neku atmosferu, suptilni dodiri... A znamo kamo to vodi. Nisam mislila da će tako biti. Da ću u trenutku kada mi je dotaknuto lice osjećati sigurnost. Zapravo, to i nije bila sigurnost u onom obliku koji je očekivan. To je bilo nešto drugačije. Osjetila sam... Osjetila sam njega. Osjećala sam sve što on osjeća, što mu se vrti po glavi i zašto se, uostalom, trese. Znala sam da mu nije svejedno. Sada tu rečenicu izgovaram kao da sam ju znala cijelo vrijeme, kao da sam bila svjesna toga tada. Ali nisam. Jer ni meni nije bilo svejedno. Bojala sam se... Ne znam čega. Previše je moj. A bojim se još uvijek. Bojim se da će se on previše vezati, da će se vezati na krivi način, a ja se neću znati nositi s time. Ne mogu to, ne sada, nisam spremna. Vjerojatno nikada neću ni biti jer se bojim i baciti u bilo što, ali ne, ne sada.

- Koji ti je najdraži dio poljupca?
- Jao, ne znam, ne možeš me to ovako pitati.
- Naravno da mogu. Ajde zažmiri. Ne boj se, ej, samo žmiri.
I onda se dogodi taj trenutak. Trenutak u kojem vrijeme stane. Najdraži trenutak poljupca. I nije mi trebalo ništa više nakon toga.

Jedino što mi sada treba su glazba i scena. Samo da dušu ostavim i pokupim. Samo to.

No sikiriki

Došla sam sa namjerom da napišem nešto odlično, genijalno... Ma, da bude dugo i da se ispraznim. I onda sam shvatila da ne znam kako sastaviti rečenice, kako se izraziti, što reći. Zapravo i znam što bih htjela reći, ali ne znam točno na koji način da to kažem. Možda malo premalo čitam pa sam izgubila to nešto, ono što ti pomogne da konstruiraš rečenice na neki smislen i "normalan" način. A s druge strane, možda mi i ne trebaju normalne rečenice. Možda mi trebaju rečenice u kojima ću ponavljati riječi, biti izgubljena i izbacivati misli.

Sretna sam.
Nisam sretna.
Plešem.
Glumim.
Ima curu.
Mogla bih imati dečka uskoro.
Volim njega tamo, na neki čudan način.
Blablabla.
Faza Arctic Monkeysa je opet.
Tarantino će mi raditi soundtrack kad umrem.
Imam posao, barem za ljeto.

Okej, što pametno reći? Odlučila sam biti sretna. Jednostavno sam to odlučila. Odlučila sam se dovesti na tu razinu mentalnog stanja u kojem se neću brinuti oko gluposti, u kojem ću cijeniti život i sve što imam i biti sretna sa svime što imam, makar to bilo i jako malo. Smijat ću se ljudima na cesti i sama sebi kad sjedim u tramvaju i čitam gluposti. Tako malo ljudi se smije i to je tužno. Tužno je vidjeti tako nešto. Upravo u ovom trenutku sam odlučila pustiti se. Pustiti se njemu. Zašto ne? Pa nemam što izgubiti. Malo vremena i pameti, a to je ionako precijenjeno. Pustiti se, ljubiti se, smijati se... živjeti. To želim i to ću postići. Dovoljno sam uporna i tvrdoglava da znam da to mogu i napravit ću to. Baš me briga. Plesat ću u predprogramu na susretu s Papom u Sarajevu, pa valjda si mogu dopustiti živjeti i smijati se i biti sretna. I baš hoću. Bit ću to, bit ću takva, pozitiva će prštati iz mene i bit će najbolje do sada! I zato, vrati osmijeh ako vidiš nekoga da ti se smiješi na ulici, bit će divno.